Šafran chrysanthus Fuscotinctus (žuti)

Ukrasna lukovičasta vrsta šafrana poznata po ranoj proljetnoj cvatnji.

Cvjetovi su mu žuti s tamnim, smeđe-ljubičastim mrljama i žilicama koje mu daju zanimljiv i kontrastan izgled.

Listovi su uski, tamnozeleni, s karakterističnom bijelom prugom po sredini.

Biljka je kompaktna, prikladna za kamenjare, vrtne gredice i posude.

Voli sunčana do polusjenovita mjesta i dobro drenirano tlo.

Kako uzgajati

Stari Rimljani smatrali su šafran cvijetom božice zore Aurore. Ljudi su ga poznavali još u drevnoj Asiriji i Babilonu, u Indiji i Egiptu nekoliko tisućljeća prije Krista, gdje se koristio kao bojilo, ljekovita i ukrasna biljka te kao začin. Naziv roda Crocus (šafran) starogrčki je i koristio se još u antici.

Sade se od rujna do studenog, odnosno u srpnju za jesenske vrste.

Šafran se razmnožava gomoljastim lukovicama koje se svake godine početkom ljeta, nakon cvatnje i sušenja nadzemnih dijelova, vade iz tla i suše na sjenovitom, suhom i prozračnom mjestu. Zatim se nastale male lukovice za razmnožavanje odvajaju od velikih. Velike se u jesen sade na razmaku od 5-8 cm jedna od druge u privremene gredice. Šafran zahtijeva laka pjeskovita tla i sunčana mjesta.

Lukovice se sade u jesen — od rujna do prosinca, prije nego što se tlo smrzne. Odaberite sunčano mjesto ili laganu polusjenu, s rahlim, dobro dreniranim tlom. Sadite ih na dubinu otprilike tri puta veću od njihove visine, vrhom prema gore, na razmaku od 5–10 cm. Nakon sadnje zalijte jednom i držite tlo umjereno vlažnim do pojave prvih listova. Nakon cvatnje uklonite ocvale cvjetove, ali pustite da listovi sami požute — oni hrane lukovicu za sljedeću sezonu.